naslov_iznad_slike

Radno vrijeme
------------------------------
Muzej: 09:00 - 15:00
Učilište: 08:00 - 15:00
Knjižnica:
II. Istarske brigade 3/3
Tel. 052/215-545
UTO/SRI/PET:
09:00 - 15:30
PON/ČET:
12:00 - 19:00

Kako do nas

Izložbena djelatnost

Protekle godine: 2007 | 2008 | 2009 | 2010 || Prijavnica za izložbu u 2011. godini

20. Božićna i novogodišnja izložba buzetskih likovnih stvaratelja
Zavičajni muzej Buzet, 10. do 31. prosinca 2010. godine. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 48 radova u različitim likovnim tehnikama - crteži, slike, skulpture, fotografije, predmeti umjetničkog obrta. Umjetnička, tuzemna, skupna izložba.
Svoje radove izložilo je ovih 25 autora: Alojz Čargonja, Džana Ferzan, Evelina Ferzan, Franjo Ferenčak, Rafaela Hodžić, Dejan Hren, Harij Ivančić, Jasmina Jerman, Mladen Jurada, Mladen Kaštela, Boško Kedžo, Roberto Krajcer, Dario Krivičić, Nives Kuharić Šegota, Branka Markežić, Aleksandar Merlak, Jovo Mrvoš, Vlatko Mrvoš, Larij Nežić, Matija Nežić, Vladimir Orlić, Vladimir Pernić, Srećko Sabljak, Harij Vidović i Goran Vukašin.
Radi se o izložbi koja je želi na revijalan način zabilježiti trenutak u likovnom životu Buzeštine, predstaviti recentno likovno stvaralaštvo na našem području, otkrivati uvijek nove stvaratelje i poticati ih na uporan rad.
Na otvorenju izložbe nastupile su klape "Roč" i "Pinguentum", pjesnici Marija Ribarić, Miroslav Sinčić i Vladimir Pernić, a gostima su se obratili i ravnateljica POU Buzet Mirjana Pavletić i dogradonačelnik Siniša Žulić.

Galerija slika (klikni ovdje).

Maria Grazia Mosca, Grafike
Zavičajni muzej Buzet, 19. studenoga do 03. prosinca 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 24 grafike. Umjetnička, međunarodna, samostalna izložba.
Maria Grazia Mosca rođena je u mjestu Thiene pokraj Vicence , pohađala je Akademiju likovnih umjetnosti kod prof. Bruna Saettija i školu Međunarodnog grafičkog centra gdje je studirala tradicionalne i eksperimentalne grafičke tehnike, te izlagala svoje slike na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Italiji, Francuskoj, Japanu i Sjedinjenim američkim državama, danas živi u Trentu.
U svom dugom i plodnom stvaralaštvu bavila se, i još se bavi, raznim temama i različitim slikarskim tehnikama, no nekakva konstanta i rekli bismo glavna slikarska tehnika kojom se bavi jest grafika. Motivi na njenim slikama su isto tako su različiti, ali i ovdje se kao svojevrsna okosnica pojavljuje karneval u Veneciji, u gradu u kome gospođa ima i svoj atellier pa dobro poznaje i atmosferu i događanja.
Iz izloženih grafičkih listova lako ćemo iščitati, pa sigurno na neki način i doživjeti svo to šarenilo i vrevu, izuzetno bogatstvo tradicionalnih kostima i donekle upoznati autoricu i njeno stvaralaštvo, njena promišljanja i slikarsku tehniku.
Radi se o izuzetno kvalitetnim radovima, kako u tehničkom pogledu, tako i u onom likovnom. S obzirom da je riječ o tiskarskoj tehnici nije čudno ni neobično da se motivi ponavljaju, odnosno da ima više otisaka jednog te istog motiva, pa je tako izložba i postavljena. Autoričine intervencije bojom na već otisnutim listovima gotovo su školski primjer kako one (boje!) u svim svojim bezgraničnim kombinacijama i međusobnim odnosima mogu djelovati na promatrača, pa jedan te isti motiv interpretiramo tako da ga smještamo u različite okolnosti u različitim dijelovima dana ili noći. Sva njena putovanja i bavljenje drevnim kulturama, njihovim simbolizmom i kolorizmom u uzročno su posljedičnoj vezi i neraskidivo se prepliću s izloženim radovima, tvoreći tako jedno izuzetno zanimljivo i vrijedno stvaralaštvo, razvijeno do savršenstva kroz godine i godine stvaranja i dubokog promišljanja nad svakom slikom, grafičkim listom ili motivom. Karneval u Veneciji samo je jedan mali dio iznimno bogata i vrijedna opusa, kojega bi svakako bilo vrijedno pobliže upoznati.
Ako prihvatimo činjenicu da je danas svijet jedno globalno selo u kome su ljudi međusobno povezani na ovaj ili onaj način, puno više nego nekada, onda ćemo relativno brzo i lako stići kamo god poželimo, ovdje će nam to uspjeti zahvaljujući izloženim grafikama.
Pođimo stoga na jedno zamišljeno putovanje do Venecije, za trenutak zaboravimo sve one brige i strahove svakodnevna života i prepustimo se karnevalu. Uživajmo u prizorima koje je stvorila autoričina ruka, u čistoj i lijepoj umjetnosti koju često puta moramo dobro i duboko tražiti i koju, nažalost, ne uspijevamo svaki puta i uvijek naći.

Galerija slika (klikni ovdje).

Emilija Duparova: Otvoreno pismo
Zavičajni muzej Buzet, 12. do 18. studenoga 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 22 crteža na papiru. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
Kako naslikati/nacrtati osjećaj, nježnost,ljubav, orgazam., ono što poetski kolokvijalno nazivamo "leptirimau trbuhu", u krajnjoj liniji? Cijeli jedan široki i snažni tok umjetnostibavio se tim pitanjima, prenoseći na površinu platna ili papira ljudsko tijelo ili komunikaciju tijela i duša. Apstraktni odgovor bi možda bio najjednostavniji, kao što i figurativni ima svoje argumente. Naturalizirana Riječanka, sarajevska i zagrebačka studentica slikarstva, Makedonka porijeklom, a Splićanka rođenjem, odrastanjem i formiranjem,Emilija Duparova, razlistava listove likovnog dnevnika kojim pokušava dati odgovore na gore postavljeno pitanje. Ovdje nije riječ o kontinuiranom likovnom zapisivanju stanja, problema ili ideja, kao ni o kronološkom nizanju događaja, već prije o istrgnutim sekvencama, situacijama i uosjećavanjima jednog vremena koje je svojedobno Nataša Lah naslovila Prije uspomene. To su zapisi iz zakutaka atelijera koji se obično skrivaju i pred likovnim kritičarima, a vrlo rijetko daju publici na uvid. Služe - između ostalog - kao mogući predložak kojim ćemo uvjerljivo i vjerodostojno moći načiniti "skicu" za portret umjetnice ili kao uvod u njezin kasniji rad. Poput glavne protagonistice romana Pisma nepoznate žene S. Zweiga, Duparova nam ovim radovima otkriva našu prisutnu, a nepoznatu sugrađanku, "likovnu" i "literarnu" Duparovu, temeljne porive i postupke njezina likovnog jezika i sadržaja, njezinu umjetničku i osobnu supstancu, unutrašnju morfologiju i strukturu. Razbacana najranija sjećanja, "glad za linijom", rast crtačkog ritma koji se ubrzava u kadencama i prelazi u staccato gusto šrafiranih, crtama maksimalno zasićenih, neprohodnih i netransparentnih, gotovo pojedenih površina koje nisu samo opisivačke, nego imaju i svoje psihofizičke i psihogramske vrijednosti i odnose... - svo to bogatstvo likovnog izričaja odjednom se pretvara u jednostavno, obrisno, čisto, siromašno (ponekad i nadrealno), gdje je podloga nosač minimalnih intervencija na tragu vrijednosnih likovnih sustava Matissea, Picassoa ili Mattae. Malo, neobavezno i neobvezujuće, skicozno i nepretenciozno, pretvara se u snažno i monumentalno, u jedan čisti slikopis u kome svaka vinjeta traži odgovarajući prostor prostiranjai doživljavanja.
Ova djela dokazuju da je Duparovaslikarica brzog zamaha, lapidarnog zapisa i reagiranja u trenutku, pa stoga i bira materijale i tehnike koji joj takve zahvate dopuštaju (olovka, tuš, lavirani tuš, pastel.). No, možda je najznačajniji značenjski sloj ovih radova njihov intimitet, komorna, čak budoarska naracija koja je toliko neopterečujuća i gotovo sretno sjetna da nam otvara bezbrojne mogućnosti iščitavanja. Crteži su to koji funkcioniraju kao otvoreno pismo svima koji ga znaju pročitati. Levijatanska Igra s đavolovim repom Duparove dobrodošlo je osvježenje na riječkoj likovnoj sceni čiji sudionici gotovo nikada nisu imali hrabrosti rasprostrijeti svoju čulnost, erotizam i intimu na način na koji je to učinila ova umjetnica.

Berislav Valušek.

Galerija slika (klikni ovdje).

Zdravko Đerek: Slike (Gost izložbe: Goran Valenta)
Zavičajni muzej Buzet, 22. listopada do 05. studenog 2010.g. Postav izložbe: Tullio Vorano i Saša Nikolić. Opseg izložbe: Zdravko Đerek izložio je 12 slika u tehnici ulja na platnu, a Goran Valenta 5 slika u različitim likovnim tehnikama. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
Postoje određene korelacije između Labina i Buzeta u svezi Đereka. U oba grada Đerek se dvaput samostalno predstavio i to s istim izložbama, no rezultat nije bio identičan ni prvoga puta, prije sedamnaest godina, a nije ni danas. Naime izložbeni prostori u Buzetu i Labinu se dosta razlikuju, ovdje je prostor manji, što je ponekad prednost jer reducirano izdanje određene izložbe može biti interesantnije, pa čak i kvalitetnije jer se bira i sažima ono najvrjednije. Kod Đereka to nije slučaj jer, kako je u predgovoru kataloga naznačeno, valja zapravo naglasiti da Đerek spada u red malobrojnih autora kojima začudo uspijeva zadržati konstantno visoki izričajni domet u svim svojim djelima, u njegovom slučaju platnima, koje on vrlo brižljivo dorađuje i cizelira poput brusača dragog kamenja. No, ovdje bismo mogli govoriti o komornom ugođaju, kada pogledom oka možemo obuhvatiti cjelovitu izložbu, koja je smještena u svojevrsnoj škrinji u kojoj inače pohranjujemo dragulje, poput onih koje čuvate u prizemlju u vidu inačica buzetske naušnice.
Dvanaest izloženih djela sasvim su dovoljna da prezentiraju najnoviju fazu Đerekovog stvaralaštva. Kada govorimo o fazama, moramo reći da je to uvjetno rečeno, jer te "faze" ne predstavljaju neke lomove niti presudne prijelome. Više je zapravo riječ o vremenskim razdobljima ili sekvencama, koji na neki način odvajaju jedan Đerekov izričaj od drugog. Uzmemo li jednu Đerekovu sliku iz početne faze njegova stvaranja i usporedimo je s najnovijim djelom, ustanoviti ćemo da je to jedna ista faza, jedan jedinstveni likovni govor koji pokazuje izvanrednu, teško ponovljivu homogenost i dosljednost, nepatvoreni iskaz vjernosti sebi i svom umjetničkom credu. Upitamo li se pritom da li to ujedno znači stagnaciju ili ponavljanje ili nešto drugo pejorativno, odlučan odgovor je ne, dapače. Kod Đereka zapažamo da se radi o jedinstvenom stilu koji se poput magičnog fluida razvija u kontinuitetu i ostavlja za sobom djela koja uvijek iznova pokazuju neiscrpnu invenciju koja pronalazi uvijek nova i svježa rješenja. Kod ovakve usporedbe određeni odmak primjetan je u paleti rabljenih boja. Čini mi se da je ranije prevladavao brueghelovski zemaljski tonalitet koji nas je nekako povezivao s kontinentom i kopnom, a koji je možebitno bio svojevrsna reminiscencija na Đerekov boravak i studij na Kraljevskoj akademiji u Amsterdamu, dok je sada više prisutan mediteranski ugođaj koji je više svojstven drugom osnovnom elementu - vodi odnosno moru i njegovim bespućima. No i prije i sada neponovljive su i snažne Đerekove maštovite, oniričke vizije koje zapravo svaka za sebe zahtijeva posebno tumačenje: bilo bi dobro da nam autor poslije opiše jednu svoju sliku, pa dam postane zorno koliki značaj ima i najmanji detalj jedne njegove kompozicije.
Đerek je na ovoj izložbi pokazao još jednu vrlinu: pozvao je u goste svog prijatelja i vršnjaka Gorana Valentu, samoukog likovnog djelatnika iz Labina. To je čin više jedinstven nego rijedak. Znamo i sami da umjetnici ne vole dijeliti svoju slavu s drugima, a Đerek je to vrlo nesebično učinio. Doduše Đerek, koji se vinuo u Olimp suvremenog hrvatskog slikarstva ne mora se jasno pribojavati konkurencije Valente niti bilo kojeg drugog autora, ali si je tim pozivom ipak zatvorio neka vrata. Naime neki galeristi razmišljaju otprilike ovako: pozvao sam da izlaže Đerek, za kojega znam tko je i što je, pa mu to ne daje pravo da on poziva nekog drugog za kojeg ne znamo tko je i što je.
Mi u Labinu i vi u Buzetu smo drugačije to interpretirali i rekli smo: ako Đereku to ne smeta zašto bi nama smetalo. Na kraju krajeva svi moramo živjeti, više ili manje nadareni, više ili manje obrazovani, svi smo samo djelić univerzuma. Osim toga zašto ne pružiti priliku i drugome, a Đerek si zasigurno ne bi dozvolio da pozove nekoga u kojega nema povjerenje. I doista Goran Valenta predstavlja pravo iznenađenje i osvježenje. On je tipičan primjer stvaraoca koji ima talenta i volje, pa i hrabrosti, koji godinama pažljivo promatra, uči od drugih autora, prikuplja i taloži iskustva te uporno traži svoj stil, ili kako je moderno reći svoj . Pritom, premda se tu i tamo može nazrijeti nečiji utjecaj, ipak nipošto ne bismo mogli reći da je eklektik. Valenta u svojim hodočašćima rabi raznovrsne tehnike od crteža do ulja. U crtežima on traži svoj likovni izričaj između dva polariteta čiji se raspon kreće od jednostavne, jezgrovite forme do vrlo elaboriranih oblika s bezbroj razigranih, katkad grozničavih linija, koje ponekad iskazuju i njegov urođeni smisao za karikaturalna rješenja. U prvom slučaju atmosfera je lirska, pomalo idilična, a u drugom otvara se splet raznih, često složenih i isprepletenih situacija. Nerijetko se javlja i ljudski lik, osobito ženski, u raznim pozama koje katkada graniče s klasičnim aktom, dok se ponekad približavaju portretu. U uljima, osobito u onima manjeg formata, zamjetan je gusti i bogat nanos boja u reduciranom spektru, kojima uspješno dočarava atmosferu prikazanog motiva. Svoje radove Valenta uglavnom temelji na znalačkoj primjeni nekoliko osnovnih kontrasta koji svakako njegovim djelima daju logički smisao i kredibilitet. Naravno da je u ovom reduciranom postavu Valenta na neki način hendikepiran, no i s pet izloženih djela možemo dobiti predodžbu o njegovom umjetničkom iskazu. (Tullio Vorano, Narodni muzej Labin)

Galerija slika (klikni ovdje).

Alija M. Akšamija, Izložba fotografija
Zavičajni muzej Buzet, 05. do 20. listopada 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 23 crno bijele fotografije. Umjetnička, međunarodna, samostalna izložba.
Dana 05. listopada 2010.g u buzetskom Zavičajnom muzeju, otvorena je samostalna izložba fotografa Alije M. Akšamije. Alija M. Akšamija rođen je u Rogatici 1919. godine i jedan je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih fotografa-umjetnika. Školovao se u Sarajevu, a posredstvom USUF-a YU (Udruženju slobodnih umjetnika fotografije) doškolovavao u Beogradu i SAD-u (FPS - Famous Photographers School...). Izlagao je samostalno i kolektivno u mnogim svijetskim centrima. Njegovi radovi objavljeni su u mnogim monografskim izdanjima, knjigama i stručnim časopisima. Dobitnik je velikog broja internacionalnih i nacionalnih priznanja. Izložene fotografije izbor su iz monografije koju je nedavno objavila Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, u povodu nagrade za životno djelo koju je 2008. godine Aliji Akšamiji dodijelila Europska federacija profesionalnih fotografa (PpofE).

Galerija slika (klikni ovdje).

Srećko Sabljak: Istra
Zavičajni muzej Buzet, 09. do 30. rujna 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 26 uljenih slika. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
Srećko Sabljak od kada je došao u Buzet, a bit će tomu uskoro 20 godina, intenzivno oslikava socijalnu, povijesnu i graditeljsku baštinu napuštenih istarskih sela i gradića. Radi se o ciklusu slika nastalih u posljednjih 10-ak pa i nešto više godina, gdje zadržavanje na arhitektonici nije slučajno. Promatrajući i kasnije slikajući ta mjesta i gradove, u svojim nam radovima autor oslikava atmosferu, naglašavajući prazninu i tišinu koji su možda i najvažniji elementi u njegovim slikama, posebno posljednjih nekoliko godina u kojima je, nažalost, doživio i preživio mnoge i teške osobne i socijalne turbulencije. U godinama boravka u Istri, kako sam kaže, upoznavao je način života, mišljenja i ponašanja u mikrosredini u kojoj se zatekao, pa su sva ta životna iskustva koja su mu se ovdje događala utjecala na njegov likovni izraz, izbor boja, način i stil slikanja. Iako se možda čini kako su od samih početaka oslikavanja istarske zbilje, napuštenost i usamljenost ona fina nit vodilja koja je u korelaciji s okolnostima njegova života usmjeravala stvaralaštvo Srećka Sabljaka, tomu nije baš tako. Novije slike donose i vedrije boje, nove vrijednosti i nove nade. Neka to bude novi motiv njegova stvaralaštva i novi put kojim će krenuti na kraju jednog zaokruženog ciklusa. Neka to bude baš ovdje, gdje je sada već daleke 1991. godine i započela slikarska avantura Srećka Sabljaka na ovim prostorima.

Galerija slika (klikni ovdje).

Izložba fotografija "Ja sam..."
Narodni dom, Galerija u holu. Buzet, 07. do 30. rujna 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić i Goran Draščić. Opseg izložbe: 21 fotografija u boji.
Foto klub Pazin u svojem je kratkom postojanju, između ostalih aktivnosti, organizirao Ljetnu školu fotografije u Buzetu, koja je bila izuzetno dobro prihvaćena i posjećena, pa je na pedesetak slobodnih mjesta bilo 145 prijavljenih zaljubljenika u fotografiju. Na izložbi možemo vidjeti 21 odabrani rad sa foto natječaja koji se održao u sklopu škole. Sudjelovali su ovi autori: Marina Knapić, Lili Lea Rušnjak, Golda Pamić, Nina Roland, Anja Žarković, Roberta Šverko, Laura Sumić, Dunja Ivičić, Sara Tončinić, Sabina Marov, Viktorija Knapić, Elvisa Zugan, Deana Kotiga, Roberta Marković, Dorotea Talajić, Karla Krbavčić, Antonio Mogorović, Ingrid Ivančić, Eleonora Cotić, Dina Mikulić i Martina Zović. Svi sudionici Lj.Š.F. imali su pravo prijaviti jedan rad na temu "Ja sam .", gdje je trebalo fotografijom dovršiti rečenicu. Na natječaj je pristiglo nešto preko 20 radova između kojih je žiri u sastavu Goran Draščić, Ana Mandić, Aljoša Anzur i Ronald Gubić odabrao svoje favorite, kako slijedi: Prvo mjesto za fotografiju Ja sam neopterećena - dobila je Deana Kotiga iz Motovuna, drugo mjesto - za fotografiju "Ja sam na početku" - dobila je Roberta Marković iz Rijeke, a treće mjesto - jedna od najmlađih polaznica, trinaestogodišnja Dorotea Talajić iz Rovinja.

Galerija slika (klikni ovdje).

Hari Vidović: Made in Istra
Hari Vidović rodjen je 12.05. 1979. godine u Kopru. U Puli je 1997. godine završio Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna - smjer slikarstvo. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2004. godine diplomirao je Likovnu kulturu - odsjek slikarstvo kod profesora Marijana Pongraca. Do sada je sudjelovao na 10-ak skupnih izložbi.

Istra, taj mnogi će reći magični trokut, vrelo je inspiracija umjetnicima i kreativnim ljudima koji u sivoj, bijeloj i crvenoj zemlji, u gradićima i mjestima, crkvi, u svakom kutku, na kamenu, staroj škurnici, lokotu ... pronalaze neiscrpan broj tema i motiva za svoje stvaralaštvo. Jedan od tih zaljubljenika, poznavatelja i tumača Istre kakva je nekada bila i kakva je danas je i Hari Vidović, stanovnik Roča - srca glagoljaša i glagoljaštva tog čarobnog poluotoka, polazišta za njegovu slikarsku avanturu, koja se intenzivirala upravo posljednjih nekoliko godina. Marljivo i predano slikajući, stvorio je dvije različite serije slika, koje ćemo najlakše opisati kao figurativne i apstraktne. Kod ovih prvih prepoznati ćemo motive iz Bala, Grožnjana i Oprtlja, prepoznati ćemo stare grablje ispod Roča, škrile na podu. Kod drugih, na način apstraktnog slikarstva Hari Vidović želi uputiti motritelja da sam otkrije motiv koji se nalazi na slici i koji u prvi mah nećemo prepoznati, te da pokušamo razumjeti i prvenstveno osjetiti ono što gledamo. No, bez obzira na to, sve radove povezuje gotovo jednak način slikanja i tretiranja površine slike. U ovom slučaju, pogotovu kod najnovijih radova, slika nije samo slika, nego je to cjelina koju čine platno na kome se nalazi osnovni motiv, te okvir i intervencije na glagoljici. Rekli bismo da autor zapravo priča priču koja započinje u središtu platna i preko okvira dolazi k nama. Glagoljica je tu ne samo estetski dio, nego nosi poruku i govori o slici. Dio te zanimljive priče o Istri su i okviri - stara daska, okov, komad željeza obrađeni na način kako su to radili nekadašnji majstori. Autor na taj način želi spojiti Istru kakva je nekada bila i onu danas, kroz materijal i način njegove obrade prikazati odnos staroga i novoga i s pomoću tri gotovo jednakovrijedna dijela slike poslati poruku koja neće biti svakome ista, jer ona ovisi o našem odnosu do tema i motiva kojima se Hari Vidović bavi.

Galerija slika (klikni ovdje).

Luka Petrač: Grumen jeke
Narodni dom, Galerija u holu. Buzet, 08. do 30. lipnja 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 12 mozaika i 11 slika u tehnici ulja na papiru.
Luka Petrač rođen je 1980. godine u Zagrebu. Godine 2001. diplomirao je na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, a 2006. na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. N. Arbanas. Radi na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je imao 5 samostalnih izložbi, a sudjelovao je i na 15-ak skupnih. Mozaici, koji su najčešće bili uzorak kompleksnih tema, u likovnoj imaginaciji Luke Petrača zadobivaju težište intimnog drhtaja sveprožimajuće likovne stvarnosti, što ga izdvaja iz mlađe generacije likovnjaka. S druge pak strane, a radi se o izloženim slikama - svojevrsnom hommageu duhovnim uzorima svojega imaginarnog muzeja, stvara svoj umjetnički svijet na temelju reciklaže, re-kreacije i re-interpretacije velikih uzora iz povijesti umjetnosti. Od svakog velikana uzima jedno antologijsko djelo, kao paradigmu za reinterpretaciju.

Galerija slika (klikni ovdje).

Hum najmanji grad na cijelome svijetu
Zavičajni muzej Buzet, 28. svibnja do 10. lipnja 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 37 fotografija u boji. Izlažu: Dražen Lapić (10 fotografija), Ratko Mavar (10 fotografija), Damil Kalogjera (10 fotografija) i Aleksandar Merlak (7 fotografija). Umjetnička, tuzemna, skupna izložba.
Najmanji je na cijelom svijetu i neiscrpna je inspiracija. Eminentni hrvatski fotografi, članovi ULUPUH-ove Sekcije za fotografiju Dražen Lapić, Ratko Mavar, Damil Kalogjera kojima se pridružio HumljaninAleksandar Merlak, doživjeli su ga na svojstven način. Umjetničke fotografije s humskim motivima predstavili su na izložbi "Hum najmanji grad na cijelome svijetu" koja je u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Augustin Vivoda otvorena u drevnoj palači Bigatto, sjedištu Zavičajnog muzeja u Buzetu. Do realizacije izložbe došlo je zahvaljujući naporima Foto art unije iz Zagreba, koja je do sada ostvarila više sličnih projekata. - Doći nekamo s punom torbom fotografske opreme i snimljenom fotografijom prikazati dušu i duh nekoga mjesta ili krajolika ili ljudi koji tamo žive, često je gotovo nemoguća zadaća. Jer, nije cilj fotografa kao umjetnika vjerno prenositi viđenu stvarnost, cilj je na svoj način interpretirati je. Izložbu je otvorio gradonačelnik Valter Flego. U buzetskom muzeju predstavljen je izbor fotografija iz najnovije fotomonografije "Hum najmanji grad na cijelome svijetu", koja će se promovirati 12. lipnja, na Dan Huma u Humu.

Galerija slika (klikni ovdje).

Davor Curić: Posljednja oaza
Zavičajni muzej Buzet, 14. do 28. svibnja 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 22 fotografije u boji. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
"Posljednja oaza", izložba fotografija grafičkog dizajnera Davora Curića iz Zagreba, otvorena ovog vikenda u drevnoj palači Bigatto, sjedištu Zavičajnog muzeja, oduševila je poznavatelje ovog umjetničkog izričaja. Jer iako se autor uglavnom posvetio najkonvencionalnijem fotografskom žanru, pejzažu, njegove je snimke u potpunosti zaobišao uobičajeni repertoar koji "glumi" izvornost pastorale podređen ukusu razglednica. Otvarajući izložbu održanu u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta "Augustin Vivoda" kustos muzeja Saša Nikolić dao je nekoliko vlastitih opservacija o Curićevu stvaralaštvu te rekao da se radi o autoru koji se svojim načinom fotografiranja izdvaja i ističe među kolegama koji se bave pejsažnom fotografijom. "Radi se o dobro kadriranim, kompozicijski i tonalitetno ujednačenim fotografijama koje u simbiozi sa zanimljivim motivima nude novi i svježi pogled na džunglu na rubu velegrada. Svoje motive pronašao je naime u Zagrebu i njegovim rubnim područjima, Maksimiru, Savici, Jarunu, Medvednici i livadama oko samog grada", istaknuo je Nikolić. Izložba koju čini izbor od preko 20 fotografija, dio ciklusa nastalog kroz posljednje tri godine, može se pogledati do 28. svibnja. Davor Curić, grafički dizajner u statusu slobodnog umjetnika, član je grafičke sekcije ULUPUH-a, HDD-a te osiguranik HZSU-a. Kontinuirano se bavi grafičkim dizajnom, ilustracijom i u novije vrijeme fotografijom. Kao član Fotokluba Zagreb izlagao je na domaćim i međunarodnim grupnim izložbama fotografije. Ovo mu je druga samostalna izložba fotografije. (G. ČALIĆ ŠVERKO, Glas Istre)

Galerija slika (klikni ovdje).

Bruno Mezić: Flota oj šporkice
Zavičajni muzej Buzet, 23. travnja do 07. svibnja 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić i Bruno Mezić. Opseg izložbe: 29 radova u formi visokog reljefa. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
U petak 23. travnja u buzetskome se Zavičajnom muzeju otvorila samostalna izložba "Flota oj šporkice", suvremenog umjetnika iz Zagreba, Bruna Mezića. Kako sam autor kaže, takozvane naplavine, a zapravo - smeće iz mora, skupio je na obali jedne male uvale na otoku Ižu. To je samo mali djelić svega onoga što namjerno ili slučajno završi u moru pa onda i na obali. Dok je promatrao i "proučavao" svaki pojedini komad premećući ga između prstiju nije mu bilo teško zamisliti ljude koji su te predmete koristili i situacije u kojima su dospjeli u more. Izdvojeni iz svoje cjeline i lišeni prvotne namjene, svi ti materijali, oblici, strukture i boje pod utjecajem mora i vremena dobili su novi izgled a uklopljeni u forme brodova i novi smisao. Brod je glavna poveznica čovjeka i mora, sredstvo kojim čovjek upoznaje more i živi s njim. Brod otvara put u nepregledno prostranstvo uz uvijek prisutnu neizvjesnost čim se odvežeš i makar malo otisneš od kopna. Gledajući s druge strane, kad jednom upoznaš more ono je uvijek ostaje isto i poznato - jedno i konačno. No, bez obzira na sve, ovi brodovi svjedoče o zagađenju mora i premda su simboličan primjer reciklaže otpada bilo bi puno ljepše kad bi ovakvih brodova bilo sve manje, to jest, kad bi autoru ponestalo materijala! Brodove je sastavio u formi visokog reljefa samo od predmeta ili dijelova predmeta koje je skupio na obali i koje nije dodatno obradio.

Galerija slika (klikni ovdje).

Autoportret: Margareta Lekić i Zdravka Ivandija
Zavičajni muzej Buzet, 02. do 16. travnja 2010.g. Postav izložbe: Margareta Lekić, Zdravka Ivandija i Saša Nikolić. Opseg izložbe: instalacija od 4 otiska lica u zemlji Margarete Lekić i 28 crteža Zdravke Ivandija. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
U drevnoj palači Bigatto, sjedištu buzetskog Zavičajnog muzeja, otvorena je izložba slika "Autoportret", na kojoj su svoje nove radove izložile mlade umjetnice iz Zagreba, Margareta Lekić i Zdravka Ivandija. "Baratajući otiskom kao temeljnim simboličkim prikazom egzistencije, svojevrsnim portretom zamjećivanim od prapovijesti, još od primitivnog poriva pećinskog čovjeka da napravi otisak svoje ruke do Yvesa Kleina, koji isti nagon suvremeno interpretira i koristi ga za svoj izričaj, Lekić je ostvarila dokumentaciju vlastite osobnosti autoportretiranjem, grubom simboličkom manirom otiskivanjem vlastitog bića u jednako tako simboličkom materijalu, zemlji. Time je pojačan naglasak na simboliziranju egzistencijalnih pitanja", istaknuo je citirajući autoricu kustos muzeja Saša Nikolić.
Četiri otiska u zemlji gruba su podjela identiteta, odnosno temperamenta kako u psihoanalizi tako i u umjetnosti: sangvinik, kolerik, melankonik i flegmatik. Time autorica pokazuje sve stadije ljudske psihe na pri mjeru vlastitog portretiranja svakodnevnice. Margareta Lekić, rođena Osječanka, diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za kiparstvo, gdje upravo pohađa drugu godinu poslijediplomskog umjetničkog doktorskog studija kod mentora prof. Slavomira Drinkovića. Prenoseći na otvaranju izložbe dojmove Zdravke Ivandije, Nikolić je naglasio da su njeni crteži dokumentacija repeticije jedne situacije koju svakodnevno upražnjava i također predstavljaju autoportret. Crteži, koji u bazi imaju repetitivnost, idu u smjeru prezentacije istog ženskog lica. Oko promatrača stavlja se u prvi plan, a Ivandija se prepušta osjetu poznavanja svog lica, vlastitom doživljaju sebe. Ova Zagrepčanka diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Peruška Bogdanića. Radi kao kostimografkinja na kazališnim predstavama. (G. ČALIĆ ŠVERKO, Glas Istre)

Galerija slika (klikni ovdje).

Tanja Ostojić: Slike
Zavičajni muzej Buzet, 19. do 31. ožujka 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 17 slika u različitim likovnim tehnikama. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
Samostalna izložba slika Tanje Ostojić, mlade umjetnice iz Kaštelira, otvorena je ovog vikenda u palači Bigatto, sjedištu Zavičajnog muzeja u Buzetu, u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta "Augustin Vivoda".
Vatromet boja i motiva te različitih likovnih tehnika od akvarela, enkaustike pa do eksperimentiranja građevinskim materijalima i pijeskom za fasade obilježja su likovnog opusa mlade Kaštelirke, rekao je otvarajući izložbu kustos muzeja Saša Nikolić.
- Tanja Ostojić je za vrijeme školovanja u Puli, a tako i danas kada studira u Milanu, bila i jest aktivna u radu s djecom s poteškoćama u razvoju pa pojedini motiv i način njihove interpretacije pomažu djeci da se i ona likovno izraze, rekao je Nikolić. Akvareli pod nazivom "Impresija" s motivima bakterija promatranih mikroskopom, svojom teksturom i uzorkom aplicirat će se na tkaninu za izradu odjevnih predmeta što je izravno u vezi za specijalizacijom Product designa koju uz redovan studij Tanja Ostojić pohađa u Milanu. Upravo zbog studijskih obveza, protekle subote uspješno je položila diplomski ispit, Tanja nije mogla prisustvovati otvaranju izložbe u Buzetu, ali ju je zato u glazbenom dijelu programa Mješoviti pjevački zbor Korona iz Umaga, pod vodstvom njenog oca Branislava Ostojića. (G. ČALIĆ ŠVERKO, Glas Istre)

Galerija slika (klikni ovdje).

Renato Percan i Drago Orlić: Štrolige, prči i divice - Istarska Pastorala, Grafička mapa
Zavičajni muzej Buzet, 05. do 18. ožujka 2010.g. Postav izložbe: Saša Nikolić. Opseg izložbe: 14 grafičkih listova. Umjetnička, tuzemna, samostalna izložba.
Predstavljena je grafička mapa nastala u suradnji dvojice istarskih umjetnika - likovnog umjetnika Renata Percana i književnog stvaratelja Drage OrlićaRadi se o likovno-pjesničkoj mapi "Štrolige, prči i divice (Istarska pastorala)", koja je nastala u proljeće 2009. godine. Tiskana je tehnikom supraprint na 275 gramskom papiru marke Gmund chamois, dimenzija 297 x 420 mm i sadrži 14 listova. Na 12 listova tiskane su usporedo pjesme i grafike, dok je na prva dva lista naslovnica s predgovorom Tonka Maroevića. Svaki list otisnut je u 60 primjeraka i označen arapskim brojevima od 1 do 60. Na otvorenju izložbe stihove iz mape govorili su Regina Percan i Drago Orlić, a prikazan je i film oRenatu Percanu "Genij, tu pored nas" autora Milana Polića.

Galerija slika (klikni ovdje).

Stranica je prilagođena za rezoluciju 1024x768
IE 7.0, Firefox 2.0, Mozilla 1.8, Opera 9.0
Izradio: Dejan Hren, 2008 ©