naslov_iznad_slike

Radno vrijeme
------------------------------
Muzej: 09:00 - 15:00
Učilište: 08:00 - 15:00
Knjižnica:
II. Istarske brigade 3/3
Tel. 052/215-545
UTO/SRI/PET:
09:00 - 15:30
PON/ČET:
12:00 - 19:00

Kako do nas
VIDEO VREMEPLOV MIRA PETOHLEBA - IZLOŽBA U SKLOPU MOTOVUN FILM FESTIVALA u Buzetu
10.9.2013 21:10 | Dodao: admin
MFF&Buzet otvorio se u petak, 26. srpnja, u lapidariju Zavičajnog muzeja u 20 sati "Video vremeplovom", izložbom filmske i fotografske opreme buzetskog kolekcionara Mira Petohleba. Tim je povodom u Glasu Istre objavljen opširniji članak o Miru Petohlebu, buzetskom proizvođaču ljekovitih rakija i maslinovog ulja, stolaru, fotografu, snimatelju... Autorica članka je Gordana Čalić Šverko, novinarka Glasa Istre.


- Bila je to obična kutija, ništa se nije naštimavalo, no za mene prava dragocjenost, prisjeća se 74- godišnji Miro Petohleb svog prvog fotoaparata. Dobio ga je sa trinaest godina , a Balda Rolbox iz 1930. godine, poklon kunjada Daneta iz Pule, danas je najstariji eksponat njegove zanimljive zbirke.

- U šezdeset godišnjem foto i video stažu Petohleb je prikupio zavidnu filmsku opremu u kojoj se ističe 16 mm filmski projektor ISKRA 16 sa zvučnikom, super 8 mm filmski projektor CHINON Sound 8500, 8 i super 8 mm filmske kamere Camex i Chinon 605S... Među fotografskom opremom nalaze se Balda Rolbox, Kodak, Mometa, Regula, Zorki, Kiev, Zenit,... a tu su još i kino aparature i dijaprojektori. Dio bogate kolekcije izložen je na "Video vremeplovu", izložbi filmske i fotografske opreme u lapidariju Zavičajnog muzeja.

- Prve fotografije snimio sam 1954. godine, a tijekom školovanja u Zagrebu 1959. godine otišao sam na foto tečaj u Narodnu tehniku Hrvatske tako da sam počeo i sam razvijati slike. Nabavio sam i kino kameru, popularnu osmicu, a poslije toga kada je izašla nova kino kamera super osmicu koja je direktno snimala ton, imao sam je jedini u Buzetu, priča nam Petohleb.

Svojim fotoaparatima, a posebno 8 mm ili super 8 mm filmskim kamerama, bilježio je sva važna događanja u Buzetu tijekom zlatnih "analognih" godina filma, kada je filmska oprema postala dostupna širem krugu ljudi koji su svoju kreaciju usmjerili upravo u tome smjeru.

- Nitko mi nije rekao da idem nešto snimati. Samoinicijativno sam odlazio na sva važna događanja u Buzetu i bilježio ih. Bilo ih je tada još koji su imali kamere, ali su uglavnom snimali svoju obitelj, a mene su zanimali i društveni događaji koje eto pratim već šest desetljeća potpuno amaterski, priča nam Petohleb.

- Te daleke 1954. godine kada se Petholeb počeo intenzivno baviti filmom i fotografijom, u Buzetu nije bilo bi fotografa niti filmova, a najbliža trgovina bila je u Kopru. Nije mu bilo teško sjesti na bicikl i krenuti put Kopra ne bi li kupio 120 mm film za svoju Baldu Rolbox.

- Jednom sam po film od svega osam snimaka išao biciklom u 36 kilometara udaljen Kopar. Tamo sam uglavnom i razvijao slike, dok je sedamdesetih godina prošlog stoljeća filmove za kameru trebalo razvijati u Milanu, Beču ili Minhenu. Poštom bi poslao film i onda bi uslijedilo petnaestak dana velikog iščekivanja da li je uopće nešto zabilježeno na traci, prisjeća se Petohleb koji je na filmsku vrpcu uspio zabilježiti brojne trenutke i drage ljude kojih se u Buzetu danas rado prisjećaju i koji su danas neizbrisiv dio kolektivnog sjećanja grada.

Upravo je stoga što je neke od svojih brojnih hobija - fotografiju i kameru - usmjerio ne samo na obiteljske motive, već i na društvena zbivanja, na ljude i događaje buzetskog područja koju su mu se učinili vrijednim da ih zabilježi foto i videozapisom, Petohleb postao vlasnik dragocjenog filmskog materijala kojeg je uobličio u opsežan povijesno-dokumentarni film, priču o gradu kojem se dogodilo čudo - uzlet u nebo.

Amaterskom opremom, velikim srcem i dokumentarističkim pristupom osmislio je povijesno-dokumentarni film "Buzetski uzlet u nebo 1945.-2005.", o razvoju Buzeštine tijekom šezdeset godina. Njegov filmski prvijenac nastajao je godinama, gotovo spontano i nesvjesno, a on je njegov idejni začetnik, autor, producent i realizator, pravi foto i videokroničar novije buzetske povijesti. Ovjekovječio je staru i novu tvornicu trikotaže "Nada Dimić", rušenje starog i izgradnju novog hotela Fontana, robnu kuću, pivovaru, Cimos, Drvoplast, prve autoutrke, štafete, maškare, zabave, stvorivši izuzetno bogatu snimljenu građu koji se sastoji od nekoliko tisuća fotografskih kadrova te ni sam ne zna koliko sati videosnimaka.

- Imam jako puno fotografija i video zapisa motiva za koje pretpostavljam nema nitko drugi, poput rušenja starog hotela Fontana. Puno njih koji su radili u to vrijeme u hotelu ne sjećaju se da je u isto vrijeme radio novi i stari hotel jer stari nisu srušili dok nije sagrađen novi. Nitko primjerice nema video zapis i fotografije prve brdsko brzinske utrke. Godinama sam fotografirao stare arhitektonske elementa korte, volte, baladaure, ognjišća koji više ne postoje, srušeni su. Imam fotografije napuštenih sela, koje ću objaviti u svojoj novoj knjizi "Mrtva sela Buzeštine", do sada sam prošao 64 takva sela, neka su obnovljena kao Brižac, a neka još nisu niti će ikada biti. Među najstarijim i najdražim fotografijama mi je ona iz 1955 godine, buzetski stolari slikani poredani ispred ulaznih vrata ispred zgrade UNITAS-a, današnje pošte, prisjeća se Petohleb.

Svu tu svoju opremu i foto i video materijal namjerava uskoro izložiti u rodnoj Čeli.

- Namjeravam iduće godine napraviti jednu stalnu izložbu foto i kino opreme. U toj zbirci su i stari projektori i episkopi buzetske osnovne škole koji su trebali završiti na otpadu ali su zahvaljujući tadašnjem ravnatelju Totmanu završili kod mene. Uredio bi i muzej poljoprivrednih alata i opreme i prostor za degustaciju maslinovog ulja jer planiramo povećati proizvodnju, reći će nam Petohleb i na pitanje što mu kažu ukućani i prijatelji dodati, - Kada sam se počeo baviti fotografijom rekli su mi da sam lud, to mi kažu i sada, ali ako nisi mali lud ne možeš ništa napraviti.

Miro Petohleb, kroničar novije buzetske povijesti, zapravo je stolar i tehničar drvne struke. - Završio sam za stolara 1957. godine. Buzet je tada imao stolara, ali nije imao svoga tehničara drvne struke pa sam na preporuku pokojnog Željka Marinca nastavio školovanje gdje su me poslali tadašnja Općina Buzet i UNITAS. Da bi u to vrijeme mogao upisati srednju tehničku školu trebao si imati završen zanat i barem još godinu dana prakse i tako sam četiri godine završio u Zagrebu drvnu tehničku školu i zaposlio se u Udruženoj zanatskoj radionici UNITAS Buzet koja je okupljala sve buzetske obrtnike stolare, pekare, kovače, mehaničare. Bio sam zadnji direktor UNITAS-a, a kada smo se 1967. godine preselili u Drvoplast bio sam šef tehničke pripreme, nakon toga tehnički rukovoditelj i potom i rukovoditelj tvornice namještaja da bi 1979 godine otišao u privatnike, prisjeća se Petohleb.

Dvije godine Miro je imao taksi službu. Buzet nije imao taksija nije ga ni tada trebao no s obzirom da je bila vožnja par nepar i bonovi na benzin a on je tada kao obrtnik trebao putovati svaki dan za Ljubljanu i Zagreb, otvorio je taksi više za sebe, ali i za druge. Obrt prerade plastike bio je registriran na suprugu onda sam je on otvorio drvo metal plastiku i vodio sve dok nije išao u mirovinu. Obrt je predao sinu Morenu, a on se počeo baviti proizvodnjom ljekovitih žestica i travarstvom i očito je u tome i uspio jer danas je vitalan, dobrog zdravlja, ambiciozan i pun planova na kojem bi mu mogli pozavidjeti i dvadesetogodišnjaci.










Travanj 2017
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30







Stranica je prilagođena za rezoluciju 1024x768
IE 7.0, Firefox 2.0, Mozilla 1.8, Opera 9.0
Izradio: Dejan Hren, 2008 ©