Realizirano u sklopu projekta “Memoria Pinguentina-Buzet u sjećanjima” povodom Međunarodnog dana žena.

Hommage najvećem ženskom kolektivu na Buzeštini.

Matija Nežić i Saša Nikolić

Zagrebačka trikotaža “Nada Dimić” nastala je spajanjem nekoliko privatnih nacionaliziranih poduzeća iz Zagreba i okolice, Gaon i Lacet, nakon oslobođenja, preimenovanih u Interplet i Vrpca. Kasnije je pridodana i Zagrebačka pletiona i čitav niz manjih poduzeća.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, nova orijentacija poduzeća bila je otvaranje specijaliziranih pogona u nerazvijenim krajevima tako su otvoreni pogoni: Buzet, Zelina, Obrovac i Medak.

Pogon konfekcije u Buzetu službeno je otvoren 1. svibnja 1961. godine u zgradi Zadružnog doma adaptiranoj za te namjene, a zapošljavao je dvjestotinjak radnika.
Bila je to jedna od prvih većih tvornica u Buzetu koja je zapošljavala većinom žene.

Fotografije s otvaranja Buzetskog pogona 1.5.1961. godine

Prvi upravitelj bio je Antun Grbac, a 1964. godine dolazi novi direktor Edo Krbavčić koji će tvornicu nastaviti voditi idućih 25 godina.

Montirani su stari strojevi, prethodno korišteni u Zagrebu, a 1968. godine nabavljeno je 29 novih šivaćih mašina. Proizvodilo se žensko, dječje i muško donje rublje, jednostavnog kroja da bi se postepeno savladavali sve kompliciraniji modeli i artikli. Tih se godina, proizvodila pamučna trikotaža, dječji kaputići za izvoz, kapice, majice, svilena i sintetička trikotaža, kombinei. U početku se radilo samo za domaće tržište dok se kasnije prešlo na proizvodnju i za inozemno tržište i to uglavnom za SSSR, Čehoslovačku, Mađarsku, Njemačku, Francusku, Norvešku, Švicarsku i druge zemlje.
Pogon je započeo rad uglavnom s nekvalificiranim radnicima bez radnih navika i industrijskih tradicija, što je, posebno u samom početku, predstavljalo velike poteškoće. Nekoliko radnika upućeno je na školovanje u Zagreb gdje su završili školu za kvalifikaciju, a neki srednju i višu konfekcijsku školu. Za potrebe tvornice organizirani su interni obrazovni programi za stjecanje zanata još prije nego je otvorena srednja škola u Buzetu. Od 1967. do 1969. godine u Buzetu je djelovalo odjeljenje Tekstilnog školskog centra Đuro Salaj Zagreb, a 1972. godine započeo je tečaj za interne polukvalifikacije i kvalifikacije.

U razdoblju od 1975. do 1976. godine odabrana je lokacija i osigurana su sredstva za gradnju nove tvorničke zgrade, tlocrtnog objekta u obliku šivaće mašine. Svečano je otvorena 28. travnja 1978. godine. Dvije godine kasnije dolazi do reorganizacije službi, osnivanja službe kreiranja i modeliranja gdje se je osmišljavala vlastita kolekcija te otvaranja prodavaonice u Buzetu, a 1987. godine novi direktor postaje Branko Zlatić.
Godinu dana kasnije dolazi do osamostaljenja. Potpisan je prvi ugovorom s Benettonom u tom razdoblju osamostaljenja, kojim je naručeno dvjesto tisuća komada polo košulja. Kupljene su i nove mašine iz Njemačke, pa se znatno smanjilo vrijeme za izradu komada, čak i niže od Benettonove norme. No, zbog velike inflacije i dugih rokova plaćanja i do 180 dana, poslovanje je bilo izrazito otežano.

Novi pogon na Baraki

Uz Benetton, poslovni partner bio je i Triumph za kojeg su se šivali kupaći kostimi, te program dječje trikotaže švedskog Liegelinda, a partner je bila i Krasnaya Zvezda iz Lenjingrada, odnosno Sankt Peterburga. Čitav je niz velikih kupaca proizvoda buzetske Nade Dimić, Brodokomerc, Rijeka tekstil, Dalma Split, Jadran tekstil, Magros Sarajevo, Nama robni magazini, Tkanina Celje, Rekord Osijek, a buzetske artikle moglo se pronaći u mnogim robnim kućama u Beogradu. Kolektiv sa u to vrijeme 220 zaposlenika, od čega 200 žena, imao je i svoju mušku nogometnu ekipu – Endi nepobjedivu ekipu. – Bio je to najslabije plaćen, ali najveseliji kolektiv u Buzetu.
Poduzeće mijenja naziv u Texpartner, da bi 1993. godine počele izostajati plaće, dolazilo je do čestih promjena direktora, štrajkova, pogon je 10. siječnja 1994. godine spao na svega pedeset radnika, 24. veljače zabilježen je zadnji izlaz robe za Benetton, radilo se o 4.774 muških polo majica, radnici radili bez plaće godinu dana.

Zapisala Gordana Čalić Šverko (Glas Istre 11.3.2024.)